.

Žuta Lokva, 24.08.1991.

Zdravko Vuković (1958)- moj ujak(prvi na slici gore)
Drago Toljan (1963)
Vinko Krznarić (1958)
Milan Vranić (1968)

Darko Murat (1962) *

Darko Murat jedini je preživio pokolj policajaca u Žutoj Lokvi

Mučko ubojstvo s leđa

Posljednje čega se sjećam krici su mojih kolega i zagušujući prsak oružja, kazuje nam 29-godišnji Darko Murat, jedini preživjeli u gnusnom terorističkom napadu na policijsku patrolu.
Policajci nisu imali nikakvih šansi, teroristi su pucali i u mrtva tijela.

RIJEKA – Ne znam točno koliko je sati bilo, oko 9.45. Sa četvoricom svojih kolega iz odjela Policijske postoje Brinje bio sam na stalnom punktu – na križanju kod Žute Lokve. Tim se smjerom odvija promet iz Josipdola prema Senju i Otočcu i do sada tamo nije bilo problema. Čekali smo svoju smjenu. Odjednom je počeo pakao. Posljednje čefa se sjećam krici su mojih kolega i zagušujući prsak oružja, kazuje nam 29-godišnji Darko Murat, jedini preživjeli u gnusnom terorističkom napadu na policijsku patrolu brinjske policije.
S Muratom smo razgovarali na traumatološkom odjelu riječkog KBC-a na Sušaku.
Ono što je preživio nemoguće je opisati.




Darku su u posjet došli i njegovi Brinjani. Kolega Mate Bićanić i rođak Ivan Mesić. Više od riječi govore njihovi tužni pogledi. Bićanić je samo igrom slučajno među živima. Naime, i on je trebao biti u patroli ali je zamolio jednog od poginulih da ga zamjeni.
Pet sati od tragična događaja Darku još nije jasno kako je uspio ostati živ. Nakon što mu je pružena prva pomoć u Senju, dopremljen je u Rijeku. Ranjen je u šaku, prsa i u obje nadlaktične kosti. Liječnici mole da pacijenta ostavimo na miru i kažu da se njegovo zdrastveno stanje poboljšava. O tome kako se sve odigralo u Žutoj Lokvi razgovarali smo s Duškom Tušmom, istražnim sucem roječkog Okružnog suda, koji je zajedno s riječkim kriminalističkim tehničarima obavio očevid.




- Naprosto ne mogu pronaći pravi izraz za ono što sam vidio. Mislim da riječ pokolj najbolje odgovara onome što se dogodilo u Žutoj Lokvi.
U policijskom automobilu „zastava 101“ našli smo četvoricu mrtvih policajaca. Poginuli su Drago Toljan, Zdravko Vuković, Mile Vranić i Vinko Krznarić a Darko Murat uspio se spasiti Prema nalazima s lica mjesta, teroristi su pucali na patrolu brinjske policije mučki s leša. S otprilike dvadesetak metara ispalili su bezbroj metaka iz automatskog oružja. Pronašli smo i tragove dviju ispaljenih mina.
Policajci nisu imali nikakvih šansi. Prema obdukcijskom nalazu, čini se da su pucali u već mrtve policajce. Nakon žestoke paljbe teroristi su i dalje pucajući, došli do automobila i svoj gnusni čin okrunili pljačkom. Nismo pronašli ni policijsko oružje ni njihovu municiju. Murat je najvjerovatnije stajao pokraj automobila kad je počeo pokolj. Uspio je skočiti u jarak uz cestu a potom pobjeći u šumu.

Četnički teroristi ne prepoznaju više ni od čega. Pucaju u leđa, pljačkaju, kolju, siluju a mi i nadalje slušamo priče o golorukom ugroženom srpskom narodu.
Pokolj u Žutoj Lokvi trebao bi otvoriti oči i posljednjemnaivcu koji ne zna što se zbiva na tlu Hrvatske. O tom pokolju treba obavijestiti cjelokupnu svjetsku javnost kako bi se napokon shvatilo podmuklu četničku politiku kojoj je cilj: uništenje Hrvata i osvajanje hrvatske zemlje.






Darko Murat je nakon oporavljenja odmah preuzeo svoju dužnost u policijskoj postoji Brinje gdje je radio do 01.03.1999. godine. Na njegov zahtjev premješten je u policijsku postoju Dugo Selo.
Danas je oženjen i ima dvije djevojčice od sedam i pol i od pet i pol godina. Od 2007. je u mirovini.




Najljepši spomenik, koji jedna osoba može dobiti, je onaj u našim srcima.

mislio sam obrisat ovaj blog...al neznam nekak mi je bed...ono izgubit ću sa vama svaki kontakt...ajde recite kaj da radim...nekak mi se neda više pisat postove...ali ono...

Kućo stara,kućo stara,
tko te sad otvara,
jel još vatra na ognjištu gori,
il su pusti mog djetinjstva dvori...

Nit su vrata otvorena nit je vatra
naložena,a ognjište kuće moje
u travu zaraslo je...

Kućo stara ko te sad otvara,
sa sjevera vjetar kad zapiri iml iko da u tebi živi...

Nit su vrata otvorena nit je vatra
naložena,a ognjište kuće moje sve
u travu zaraslo je...

Kućo stara ko te sad otvara,
majke nema na pragu da čeka sina da se vrati iz daleka...

Nit su vrata otvorena nit je vatra
naložena,a dvorište kuće moje sve
u travu zaraslo je...


ewo da Vam i ja malo nešto napišem...pa nitko mi se nejavlja pa kaj je to šmrc...hehe nego kod mene nema ništa baš novog...i eto tako...jedino ko mi se javlja je plavušica moja...ponekad se i marina zezne pa navrati a i dijana...a ostali ništa dobro dobro...hehe zezam se...ewo owa pjesma me je potaknula da napišem nešto o rodnoj kući moga djeda,naime u njoj se je rodilo nekoliko obitelji...naime mjesto se zove soline...a djeli se na barbirce,kugane,i vidane...vidani su skroz na vrhu sela...moj je djed bio vidan...a iz te kuće su kasnije podjelile tri obitelji...čak mislim i da se tata rodio u njoj,negova sestra i brat koji je bio najstariji i umro je kad je bio mali jako...kažu da je bio lijep i pametan...to je jako stara kuća koja je sad skraćena za pola i u njoj se nalaze neke stare stvari i drva...a dolazili su je slikat i stranci neki itd...a neću puno pisat da vam ne dosadi čitat...i tak...a vi samo komajte...i nadam se da vam nije bilo dosadno čitat...

Postoji li ljubitelj automobila koji barem jednom nije poželio iz svoje stare krame istisnuti još koju konjsku snagu više? Tuning je odabir mnogih, a od filma 'Brzi i žestoki' postao je trend kojim se priklanja sve veći broj mladih ljudi...




Znamo da će spojleri narušiti aerodinamiku, da će čip spržiti motor, a šira 'šlapa' poremetiti stabilnost i vozne osobine (o potrošnji da i ne govorimo). Znamo da će nas susjedi proklinjati zbog buke koju stvara ispušni lonac promjera topovske cijevi, da ćemo se vraški morati potruditi kako bi nam automobil prošao tehnički pregled i da će nas sve to stajati kredita, zaduživanja, novca i živaca, ali jednom kada završimo posao, hoće li se naći takav pojedinac koji će pokraj našeg vozila proći, a da mu 'ladica' ne ispadne? Naravno da neće. Ima li to sve smisla? Naravno da nema.




Ipak, mnogi će u svog ljubimca 'ulupati' dvostruko više novca nego što vrijedi, a ako je svjetski trend tuniranja bio potkraj 90-ih, nakon 2001. i prikazivanja filma 'Brzi i žestoki' slobodno možemo reći da je porastao na n-tu potenciju.

'Brzi i žestoki' s Vinom Dieselom i Paulom Walkerom u glavnim ulogama klasični je holivudski blockbuster s puno akcije i malo priče. Iako su mnogi predbacivali producentima veličanje nelegalnih uličnih utrka te skoro bezobrazno oglašavanje vodećih američkih tunerskih komponenata i brendova, valja priznati kako je ovaj film kao ni jedan do tada uspio dočarati brzinu i dinamiku prave gradske ulične ganjaone.




Radnja filma vrti se oko nabrijanih automobila koji se dobivaju i gube u spomenutim uličnim utrkama. Automobil koji se nas posebno dojmio u čitavoj priči jest dorađena Toyota Supra, koja je ujedno i glavni automobil u filmu. Spomenuta Supra zapravo je privatno vlasništvo, a od prikazivanja filma promijenila je nekoliko vlasnika.

Većina filmskih automobila zapravo su plod fikcije. Moćni mehanički punjači i intercooleri strše na sve strane, a do bijesnih performansi se stiže kutom snimanja i specijalnim efektima. Ne i kada je nabrijana Supra u pitanju.

Ovaj automobil 'stuniran' je do bola. Na tuning program, od dorađivanja karoserije do obrade motora, podvozja i unutrašnjosti utrošeno je više od 90.000 dolara.




Na dorade motora utrošeno je 30.000 dolara, styling je koštao dodatnih 15.000 od kojih je 6.000 dolara utrošeno na Lamborghinijevu DiablCandy biserno-narančastu boju. Na unutrašnjost, prijenos, ovjes i kotače utrošeno je još 25.000 dolara, na elektroniku, čitav Clarionov audio i video sustav te Sonyjev Playstation vlasnik je ulupao još 19.100 dolara.

Nakon opsežnih dorada na motoru, linijski šest cilindraš je pomoću turbopunjača razvijao impresivnih 544 KS te Supru do stotke ubrzavao za četiri i pol sekunde, s maksimalnom brzinom od 300 km/h.

Ovako opremljena Supra osvojila je sve prestižne nagrade američkih tunerskih happeninga, a naposljetku je upala u oko producentima filma 'Brzi i žestoki' koji su je iznajmili za vrijeme snimanja. Za potrebe snimanja napravljeno je još pet replika koje su korištene u svrhu snimanja akcijskih sekvenci, dok je originalna Supra korištena isključivo za snimanje detalja i mirnih kadrova.




Nedugo nakon što mu je automobil vraćen, originalni se vlasnik odlučio okoristiti postignutim uspjehom i zvjezdanim statusom svog automobila koji je doživio predstavljanje u dvjestotinjak svjetskih auto časopisa i brojnim emisijama posvećenim automobilima.

Supra je završila na eBayu s početnom cijenom od 150.000 dolara te je ubrzo prodana novom vlasniku. U opisu automobila pisalo je kako je sa 60.000 kilometara na satu u sjajnom stanju te kako nikada nije bila korištena za utrke. Da, baš…

Al Capone

Američki gangster Al Capone rođen je 17. siječnja 1899. godine u braku Gabriela i Teresine (rođ. Raiola) u New Yorku kao Alphonse Capone. Glava obitelji Gabriele bješe brijač u selu Castellammare di Stabia u okolici Napulja, dok je Alphonsova majka radila kao švelja. U želji za boljim životom Caponevi su 1894. emigrirali u Sjedinjene Države i nastanili se u njujorškoj četvrti Williamsburg. Došavši u Sjedinjene Države Gabriele je bio spreman raditi bilo što kako bi zaradio dovoljno novca za otvorti vlastitu brijačnicu. Sa sobom je poveo i tada trudnu 27-godišnju suprugu i dvoje maloljetne djece. Na koncu u tom će se braku roditi devetero djece (Vincezno, Raffaele, Salvatore, Alphonse, Erminio, Umberto, Amedeo, Rose, Mafalda).


Alphonse Gabriel Capone

Jedno od njih, Alphose, ostati će upamćeno u povijesti kao najgori američki kriminalac. Mladi Alphonse školu je napustio kada mu je bilo 14 godina te učinio svoje prve korake u kriminalnim vodama pridruživši se tinejdžerskim bandama. Dok još nije duboko zagazio u mutne vode kriminala radio je u tvornici streljiva, a potom kao trgovac u trgovini slatkišima te pomoćni radnik u kuglani i knjižari. Naredni posao našao je u kavani Harvard Inn gdje je radio kao izbacivač i konobar. Vlasnik Harvard Inna bio je moćni mjesni kriminalac Francesco Ioele, zvani Yale. S Caponevim radom bili su zadovoljni i gosti i gazda sve dok Al nije jednoj djevojci rekao: Imaš divnu guzu, shvati to kao kompliment. Mjesni kriminalac Frank Galluccio koji je bio u djevojčinom društvu napao je zbog toga mladog Caponea i došlo je do tuče. U jednom trenutku Galluccio je izvadio nož i zarezao Caponeov lijevi obraz te se dao u bijeg. Razrezotina će ostaviti trajan trag na Caponevu licu te će po njoj i dobiti nadimak - Scarface (Lice s ožiljkom). Cijeli slučaj na koncu je završio tako što se Al ispričao Gallucciju, a ovaj je Caponeu plation 1000 dolara zbog nanošeNja tjelesne ozljede. Kada je postao poznat Caponea su novinari zapitkivali o ožiljku na što im je Capone odgovarao da je to rana zadobivena tijekom 1. svjetskog rata u Francuskoj.


Al Capone i George 'Bugs' Morgan

Uz kriminalne vode Al je brzo uplovio i u bračne vode. Godine 1918. upoznao je Mary Coughlin (koja je bila dvije godine starija od njega), a iste su se godine i vjenčali. Uskoro na svijet dolazi Albert Francus Capone. Sada kao suprug i otac Al Capone se odlučuje za zakonit postao - daje otkaz u Harvard Innu i seli se u Baltimore gdje radi kao knjigovođa u građevinskoj tvrtki. Nakon očeve smrti (1920.) seli se u Chicago koji je u to doba pravi raj za krminalne poslove. Tu počinje raditi za mjesnog kriminalnog moćnika Big Jima Colosimoa. Bilo je to vrijeme prohibicije i ilegalna trgovina alkoholom donosila je veliku zaradu. No, Big Jim branio je svojim ljudima trgovinu alkoholom što se pak njegovom rođaku Torriju nije sviđalo. Stoga je u dogovoru s Caponeom organizirao ubojstvo svog ujaka Big Jima, a ubio ga je Capone. Tako se na vrhu kriminalne piramide našao Torrio kojemu je Capone postao desna ruka. Ohrabreni ubojstvom Big Jima odlučili su pod svoj nadzor staviti cijeli Chichago. Banda O'Banion usprotivila se ovoj dominaciji i počeo je mafijaški rat. Na koncu Torrio je napustio Chichago, a Capone je postao moćni mjesni mafijaški šef.

Unatoč tome što je bio poznati mafijaš Capone je rado i često viđan u društvu poznatih i slavnih. Kako političara tako jednako i filmskih zvijeda te poslovnih ljudi. Često se dešavalo da mu u javnosti ljudi plješću i skandiraju. Sam Capone to je tumačio time što je radio samo poslove koje je javnost voljela - alkohol i kocka. Ali ni reketaranje i ubojstva nisu mu bili mrski. Organizirao je vjerovatno najpoznatije mafijaško ubojstvo - Masakr na Valentinovo (na Valentinovo 1926.). Kada je Capone zaključio da je suparnička mafijaška skupina pod vodstvom Georgea Bugsa Morana prešla sve granice uljudnog mafijaškog ponašanja on je poslao svoje ljude odjevene u policijske odore u skladište u ulici Clark kako bi se obračunali s konkurencijom. Cilj je bio ubiti Morana, međutim on je pri dolasku opazio policijski automobil te je pobjegao. Tako su Caponeovi ljudi zatekli samo sedmero članova bande koje su postrojili ispred zida i hladnokrvno pobili. Bilo je prilično jasno da iza masakra stoji Capone, ali on si je stvoriti alibi jer mjesec dana ranije otišao na Floridu.

Capone je ubijao, a zauzvrat je i na njega je pokušano nekoliko atentata. Najpoznatiji pokušaj je atentat O'Banion bande kada su egzekutori upali u restoran u kojem je bio Capone i bjesomučno počeli pucati. Ispucano je tada navodno preko tisuću metaka, ali Capone je ostao živ i zdrav. Uskoro je Capone doznao da je do napada došlo zbog izdaje trojice njegovih ljudi izdali te se odlučio obračunati s njima. Organizirao je večeru na koju je, između ostalih, pozvao i ovu trojicu te im na kraju večere bejzbol palicom razmrskao glave. Surovo smaknuće imalo je i psihološki efekt na sve ostale na večeri kako nikom ne bi palo na pamet da izda Caponea.




Početak Caponeovog kraja dolazi 1927. godine kada je donešen novi porezni zakon. Stroži zakon dao je priliku policajcu Eliotu Nessu i agentu porezne službe Franku Wilsonu da Caponea strpaju iza rešetaka na dulji vremenski rok. Prije toga uhićen je 17. svibnja 1929. godine u Philadephiji i to zbog nošenja oružja bez dozvole. Osuđen je na godinu dana zatvora, ali je nakon devet mjeseci pušten zbog dobrog vladanja. Istovremeno Ministarstvo financija spremalo je optužnicu zbog utaje poreza. Na suđenju 1931. godine Capone je priznao utaju poreza ali i ilegalnu trgovinu tijekom prohibicije te je osuđen na 10 godina zatvora. Određeno je da kaznu zatvora služi u zatvoru u Atlanti, ali tu unatoč tome što je obukao zatvoreničku odoru vodio je mnoge poslove iz samog zatvora. Kako bi ga se omelo u toj raboti u kolovozu 1934. premješten je u strogo čuvani zatvor Alcatraz u San Franciscu. Premda je i dalje uživao ugled među mafijašima u zatvoru nije bio odveć siguran jer sada je bio ranjiv i konkurencija je željela iskoristiti tu situaciju. Pokušali su ga otrovati, zadavati, a preživio je i ubod nožem u leđa. Nakon odsluženih 7 godina, 6 mjeseci i 15 dana pušten je iz zatvora 16. studenog 1939. godine.

Iako je opet bio na slobodi nije imao previše razloga za slavlje jer bolovao je od sifilisa koji je uzimao sve više maha. Bolestan i onemoćao povukao se iz mafijaškog posla i zatvorio se na privatno imanje na Floridi. Tri dana prije smrti pretrpio je moždani udar, a premino je 24. siječnja 1947. godine od upale pluća.

Sicilijanska Mafija ili jednostavno mafija, ili još ispravnije Koza Nostra (ita. Cosa Nostra - naša stvar), je tajna italijanska kriminalna udruga koja je nastala sredinom 19. vijeka na Siciliji. Kasnije se proširila i na istočnu obalu SAD kada je krajem 19. vijeka veliki broj sicilijanaca emigrirao u SAD. Termin "mafija" se danas u općem govoru koristi kako bi se njime označili različiti oblici kriminalnog udruživanja i organiziranog kriminala. U novije vrijeme analitičari o mafiji kažu da je to jedna organizacija moći čije glavne garancije opstanka nisu toliko kriminalne aktivnosti koliko je to uska povezanost sa funkcionerima države u kojoj djeluje.

Pravo ime "Koza Nostra"

Prema nekim mafijašima, pravo ime mafije je Koza Nostra (u prijevodu "naša stvar" tj. zajednički cilj), sa značenjem 'naš svijet, tradicija, vrijednosti'. Mnogi su tvrdili, kao što je to učinio prebeg Tomazo Bisketa, da je riječ "mafija" književni izraz. Drugi mafijaški prebjezi, kao što su Antonio Kalderone i Salvatore Kontono, takođe su potvrdili da izraz "mafija" nema izvorno značenje. Prema njima, pravi naziv organizacije je "cosa nostra". Mafijaši su stare članove prilikom upoznavanja sa novim članovima nazivali pripadnicima Koza Nostre ili La stesa koza (na ital. La stessa cosa sa istim značenjem). Samo je spoljni svijet imao potrebu da opiše ovu organizaciju zbog čega je naziv Koza nostra ušao u širu upotrebu.

Širenje u SAD

Nakon velike krize koja je zadesila SAD, hiljade Italijana se ilegalno uselilo u Ameriku misleći da je Amerika zemlja mogućnosti, poslova i para. Međutim ono što ih je tamo zateklo sigurno nije bilo ono što su očekivali. Dočekali su ih glad, bijeda i siromaštvo. U takvim situacijama čovek rijetko kad biva pošten, pa tako i mafijaši. Iako je većina njih potekla iz ugledne, poštene ali ne i bogate porodice, oni su se okrenuli ka organiziranom kriminalu. Mafijaši su se uglavnom bavili "poslom iza vela", što znači da su u sklopu jednog, poštenog posla radili i drugi, nezakonit posao. Npr. postojao je restoran koji je legalno radio. U zgradi istog tog restorana postojala bi javna kuća, ili bi se falsifikovao novac ili bi se tu dobavljalo oružje, a neretko je i poneki raspojasani pijanica, koji je oštećivao restoran, bio i pretučen. Sam uspon mafije je počeo u doba prohibcije ,tj. zabrane točenja ili uopšte korištenja alkohola u čitavoj SAD. Tada su se mafijaši okrenuli točenju alkohola i već tada su počele čarke imeđu mafijaša. Mafijaške porodice bi presretale kamione drugih porodica otimajući im sve u njima i preprodavajući za obično nižu cijenu od one koja je inače bila. Bez obzira na te ratove bilo da su krupnih ili sitnih razmjera, među mafijašima je vladao čuveni zakon OMERTA ili "zakon ćutanja" što znači da ako bilo ko od druge porodice povrijedi tebe ili tvoju familiju, ni u snu nemoj da govoriš policiji ili nadležnima jer onda na snagu stupa omerta i svako, bukvalno svako, čak i tvoja vlastita mafijaška porodica će krenuti na tebe. I nema ti spasa. Kada te neko tako povredi onda na snagu stupa još čuvenija Vendeta ili krvna osveta.


Raspad

Propast mafije je uslijedila sa dolaskom droge. Naime stari mafijaši ili "stara škola" su predočili mlađim generacijama da je droga potencijalno opasna kako za one koji je konzumiraju tako i za preprodavce koji će takođe ili preći na drogu ili će ih FBI otkriti. Nekada, još pre droge, mafijaši su uspešno podmićivali policajce, koji su posle dolaska droge uvideli koliko je to opasno. Omerta je prvi put razbijena 1974. svedočenjem Semija "Bika" Gravana, što je bilo dovoljno da se prava mafija razbije. Kasnije grupe koje su svrstavane u red mafije nisu ni prbližno bile slične staroj organizaciji mafije, ni po broju članova ni po obimu posla koje je obavljala. Današnja mafija se vrti samo oko para i droge, dok je stara držala i do ugleda.


Charles Lucky Luciano s ekipom

Prvo vrlo važno ime, koje se nikako ne smije izostaviti u ovom kontekstu, je Charles Luciano. Rođen je 1897. na Siciliji, a u Ameriku dolazi na samom početku 20. stoljeća da bi u vrlo kratkom roku u New Yorku ustoličio carstvo prostitucije. Bio je poznat kao novi Capo di tutti Capi i kao prvi mafijaški kum. Unutar organizacije Five Points Gang koju je vodio John Torrio, a gdje će upoznati Al Caponea, Frankieja Yalea i druge, najviše je poštovanje zadobio kad je, nakon sukoba u kojem je izvukao kraći kraj, završio na suđenju i ostao vjeran omerti.

Osim njega, američki su klan predvodili Myer Lansky, koji nikad nije postao punopravni član zbog netalijanskog porijekla, inače specijaliziran za kocku; Benjamin Bugsy Siegel, profesionalni ubojica koji je otvorio prvi casino/hotel u Las Vegasu, a čije je ubojstvo na koncu naručio sam Luciano; te Dutch Schultz glavni akter za vrijeme prohibicije.

Ne smijemo zaboraviti ni Alphonsea Scarface Caponea čija je veza s mafijom počela kad je imao samo 11 godina. 1925. godine Torrio mu prepušta kontrolu nad Chicagom i godišnjom zaradom od 50 milijuna dolara! Nakon nekoliko pokušaja atentata i njegove osvete poznate pod nazivom Bloody Valentine, osuđen je zbog neplaćanja poreza na 11 godina u Alcatrazu.


Al Capone

Iako je američka mafija proizašla iz sicilijanske, štoviše stvorena je rukama talijanskih kriminalaca, ipak se od nje uvelike razlikuje. Europska je mafija nastala na posve drugačijim temeljima i s posve drugačijim ciljevima.

Kao prvo, to su osjećaj odanosti i poštovanja prema kulturi, porijeklu, obitelji i općenito sicilijanskom naslijeđu. Cilj mafije bio je štititi njene članove i njihove interese u zamjenu za apsolutnu odanost i podčinjenost obitelji. Osim toga, smatrali su da su pravda, čast i osveta nešto o čemu se mora brinuti pojedinac, a ne vlast pri čemu je najvažniji zakon bio omerta, zakon šutnje. Pridržavajući se tog zakona mafija je ostala tajno društvo, otvoreno samo za one sicilijanske krvi.

S druge strane, američka se mafija pokazala kao potpuno hladnokrvna i na kraju krajeva nedosljedna. Sastojala se od gomile proslavljenih lopova, džepara i ubojica (dobro, ovdje baš ne vidimo razliku), čiji je jedini cilj bio zarađivanje novca svim mogućim ilegalnim sredstvima.

Sustav mafije funkcionira i danas, vjerojatno u svakoj zemlji na svijetu, na različite načine. Problem je što je ona ponekad premoćna čak i za najviše državne vrhove, koji su i sami često upleteni. Hoće li se ikad riješiti taj problem, teško je za vjerovati, a ako se i riješi, kriminal neće nestati, samo će promijeniti lice.

Neke riječi su pisane na srpskom jeziku jer je prvi dio teksta to jest uvod skinut s wikipedije!

Kao i u svakoj stereotipnoj američkoj akciji, naš junak doživljava traumu kao vojnik i odlazi u mirovinu. Nekoliko godina kasnije, usprkos svim profesionalcima kojima oružane snage raspolažu, oni žele baš njega jer je kao najbolji. To što je postao samonjak i nije u formi pošto se godinama ne bavi tim poslom ne igra nikakvu ulogu.Nakon što ga je vlada ostavila na jednom tajnom zadatku unutar neprijateljskih granica, zajedno sa svojim najboljim prijateljem koji i pogine nakon gađanja protivničke vojske, vrhunski američki snajperist Bob Lee Sawagger povuče se u mirovinu. Tako razočaran na državu povuče se na planinu, gdje živi sa svojim psom i hrani se onim što uhvati. U trenutku kada je pomislio da je sve u redu i da je napokon napustio i ostavio vojnički život iza sebe na vratima mu se pojave agenti tajne američke službe tražeći od njega pomoć da odredi moguće lokacija sa kojih bi se mogao izvršiti atentat na predsjednika. Iako ih Bob ispočetka odbije jer ne voli predsjednika, niti ima više povjerenja u vojsku, ipak pristane obaviti zadatak nakon što u njemu probude domoljubni osjećaj. Kao profesionalac Bob odredi tri moguća mjesta odakle bi se predsjednik mogao pogoditi iz snajpera, ne sluteći da mu se nešto spletkari iza leđa. Kada obavi zadatak odluči poći kući ali ga agencija zamoli da ostane zajedno sa njima kada predsjednik bude držao govor, na što on i pristane. Međutim on nije ni slutio da je plan ljudi koji su ga angažirali, da ubiju predsjednika i da sve smjeste njemu. Nakon što je njegov mozak shvatio o čemu se radi, on uspije ranjen pobjeći sa mjesta zločina ka curi njegovog ubijenog prijatelja. Nakon što se oporavi za nekoliko dana, on isplanira osvetnički pohod na ljude koji su mu smjestili, da bi dokazao svoju nevinost...Unatoč nekim glupavim situacijama Shooter je solidan film. U 124 minute filma možemo svašta vidjeti od humora i kaskadera koji padaju prije eksplozije itd. Međutim nema onih stereotipnih scena, ali oni koji su željni filmova kao "idi sam sa dvije puške i kojom bombom za svaki slučaj te ih pobij sve i vrati se kući“, ovo bi mogao biti pravi izbor.